Moja planina

Jedna noć, četiri dana i pet stotina godina

Uvertira

Da nema nostalgije, čežnje te duševne patnje za izgubljenim, nenadoknadivim mirisima, idilama i privlačnostima rodnog krajolika za koji se veže dobar dio naših proteklih godina proživljenih u skladu s tamošnjim načinom života,  odnosima i komunikacijama te varakanju u materijalnoj oskudici, borbi sa silama prirode na jednostavan ratarski način, borbi sa svirepim i često ironičnim zakonima koji po logici nisu donosili zajednici ništa, a pojedincu uzimali i ono što je teško stekao; da nema svih tih dražesnih trenutaka i trenutaka borbe, upornosti, ustrajnosti u životnoj trci, vjerojatno ni ova priča ne bi bila vrijedna spomena. Osakaćena nedostatkom nadahnuća ostala bi nezabilježena kao mnoge, možda čak i uzbudljivije, dirljivije i vrijedne spomena priče, nastale u labirintu životnih hirova i nikada iscrpne tematike. Međutim, kazivanje koje namjeravam napisati, prema svim svojim osobenjačkim kriterijima, ne zaslužuje zaborav, ne zaslužuje dim vremena koji se strpljivo i uporno izvlači iz vatre života i kao eter nestaje u prostoru, razrijeđenom čistim zrakom.

Da ova priča neće ostati pošteđena zaborava, u to nimalo ne sumnjam; kao i druge dragocjene priče i predanja bit će jednoga dana zaboravljena i zapuštena, a na njeno mjesto doći će nove, atraktivnije i svojom pojavom samo potvrditi logičan slijed svega postojećeg, ili, kako to mnogi  narodi  kažu: "na mlađima svijet ostaje"; možda će poslužiti kao započeti red nadogradnji vremenske tvrđave čije zidine sežu visoko u nebo. Ako jednoga dana posluži takvoj namjeri, volio bih da to bude ispod neba pod kojim sam i sam odrastao i kojemu dugujem zahvalnost za mnoge godine. Isto ono nebo pod kojim sam proživio svoje djetinjstvo, mladenaštvo, prve Ljubavi; nebo pod kojim sam ljubio usne djevojaka, čudno ga razgledao pun poštovanja i znatiželje ispunjene nebrojenim pitanjima; nebo pod kojim sam stekao prve zdrave upute za život i vladanje u njemu.

Jedna noć

Takvo jedno iskustvo doživio sam u ljeto osamdeset i osme kada sam imao punih petnaest godina te nošen ispitivačkim duhom i avanturističkim nastrojem često samog sebe stavljao na probu. Iznad moga sela nastupila je pukotina između svjetova: suton što nije ostavljao ravnodušnim zanesenjake, prirodoljupce, sanjare, ljubavnike i sve one duše koje su imale oko da vide, uho da čuju i smisao da osjete nečujno opraštanje dana i egzotični nastup noći. Vraćajući se iz sela, na kratkom putu prema kući, razmišljao sam kako bi se ta noć mogla doživjeti i upotrijebiti, i došao sam na avanturističku ideju koja je odisala smjelošću i izazovom, ali ujedno i strepnjom i nevjericom po svom karakteru. Stigao sam kući i priopćio majci da krećem na Poljice, posjed koji smo imali daleko u planini i koji smo tradicionalno i s urođenim ponosom svake godine obrađivali. Pokošeno i sređeno, ono je označavalo kraj ljetnih radova velikog obima. Poslije njega bilo bi ostajalo još par sitnica oko žita, ali samo Poljice simboliziralo je završetak kosidbe velikog stila.

Na moju namjeru majka je reagirala zabrinutošću i čuđenjem, s onim brižnim izrazom majke koja ne pušta djecu u nepotrebne pustolovine. Počela je postavljati pitanja koja su trebala poslužiti labavljenju čvrstine moje odluke:

“Pa, zašto baš sada, vidiš da se već smrknulo! Što nisi išao ranije? Kako ćeš sam? Hoćeš da te nešto uplaši?” I moja strina koja se tog trenutka zatekla u kući komentirala je moju odluku s nevjericom i obratila se majci:

"Ma, ne boj se, bona, ne smije on sad ni otići, vidiš da je već devet!"

Ali, ja nisam došao pitati za dopuštenje, tu više nije bilo dvoumljenja; odluka je pala i ja sam samo htio reći majci da me ne traži i ne brine se za mene u mome odsustvu. Na strinine riječi nisam htio reagirati, odlučio sam poduzeti ono što sam naumio i to je samim time bio i odgovor.

"I što ćeš kad gore dođeš?", upitala je majka kada je već shvatila važnost moje želje i na neki sumnjičav način dala brižan pristanak.

"Gore je stric Franjo", odgovorio sam, "on gore logoruje i spavat ću kod njega."

"Neka ti je Bog u pomoći, dijete, al' ja ne bih išla da sam na tvome mjestu."

Ništa me više nije moglo zaustaviti; moja odluka bila je jasna, a izazov dražestan i ispitivački. Uzeo sam džepnu lampu, navukao oba dijela crne, neobično krojene trenirke, odjeće koju sam najradije nosio, kako zbog njene boje, tako i zbog lagodnosti koju sam u njoj osjećao. Obuo sam duboke "gojzerice" i na opasač zakačio korice što su udomljavale dugo, sjajno sječivo. "Čuvaj se, dijete", reče majka u trenutku rastanka i ja izađoh iz kuće izlazom što je gledao na sjever u pravcu moga puta. Preda mnom je stajalo osamnaest kilometara nenastanjenog prostora, šuma, livada i krajolika protkanih legendama i varljivim praznovjerjima. Noć je bila kao stvorena za putovanje. Dnevna toplina tek se počela izvlačiti iz zemlje i kamena, a noćna svježina lagano je nastupala kao okrjepljenje poslije toplog dana.

Krenuo sam smjelo i odlučno poput rođendana ideje u mojoj glavi. U to vrijeme bio sam zaokupljen istočnjačkom literaturom koja u prvi plan stavlja neiscrpne potencijale duha, što ih je tijelo samo trebalo kanalizirati u ostvarenju namjeravanoga. Znao sam da je to trenutak u kojem je trebalo primijeniti i na sebi testirati vjerodostojnost pročitanog, a u glavi mi je odzvanjalo "petnaest godina, petnaest godina..." Vjerojatno je to bila i prva sumnja, nesigurnost i sugestivni oblik straha pred zamisli pred kojom sam se nalazio.

Put me je prvih desetak minuta vodio kroz selo, odnosno, njegov gornji dio, makadamskim putem pored vrela, odnosno, tzv. "Viška", koji je označavao i kraj naselja. Sve što je odisalo pitomošću i civilizacijom ostalo je iza leđa, a ispred se prostirala poludivljina koju sam dobro poznavao, i koja je  u meni uvijek izazivala poštovanje i naklonost, a te noći i glatku zebnju i blagi nemir.

Ono što sam do tada doživljavao u pohodima takve vrste: kampiranje na Bobovcu ili Tešvskom brdu, noćna skitanja po okolnim selima i sitne nestašluke pod okriljem noći; ovdje prevrnuto sijeno, tamo okrenuta ćuprija. Iako su kao podloga služili za večerašnji izazov, nisu se ni približno mogli porediti s njim. Ispit koji je stajao preda mnom te noći trebao je označiti kraj jednog dječačkog razdoblja i služiti kao točka na "i" tome periodu.

Mirno sam prošao pored dva muslimanska groblja ne praveći si pretjerana razmišljanja o njima jer sam ih dobro poznavao, često kraj njih prolazio i znajući da noć neće biti oskudna iznenađenjima, nastavio do raskrižja gdje napustih makadamski i nastavih šumskim putem pored zaravni koju smo prema njenom obliku zvali Rakove noge. Kao malog dječaka igre su me vodile i tim njivama i znao sam da negdje oko polovine, u središtu posjeda stoji stablo jabuke, a u njegovom podnožju mistična rupa u zemlji, vjerojatno nastala kao produkt obrazovanja krečnjačkih stijena ovih krajeva. Ali za mene u tim godinama ona je bila mjesto koje je u širokom luku trebalo zaobići i o kojem su stariji pričali mnoge nelagodne legende izazivajući sugestiju u dječjoj radoznalosti.

Nastavio sam dalje prema isušenom potoku koji obično zbog nekišnih perioda nije egzistirao u ljetno vrijeme. Čitav njegov tok, međutim, bio je izmijenjen nedavnim prolomom oblaka što je stvorio duboka grotla i razvaljene jame u nekada mirnom i skromnom koritu brdskog potočića. Poznavao sam taj teren, ali mi je te noći izgledao više stran, no poznat. Iz razvaljenih jama mračne dubine osjećao sam poglede uprte u moju priliku. Kao da sam svojom drskom odlukom poremetio noćni mir tih prostora, mnome je vladao osjećaj nepoželjne prisutnosti i narušavanja rituala koji su, prema mome dubokom uvjerenju, obavljali noć, šuma, krici noćnih životinja i oči iz tamnih uvala što su me tako uporno i jezovito probadale i pratile u hodu.

I dok sam nosio sve te poglede koji su me prostreljivali kao nezvanog gosta koji ometa i prkosno narušava sakralni obred tame i tišine, koračao sam u susret strašnim aurama noseći na leđima teški zavežljaj straha što se u gustim trncima spuštao niz kralježnicu. Oblici što su ih stvarale sjene panjeva odrubljenih stabala nakićeni izniknutim mladicama mistični su dio nekog drugog svijeta, svijeta u kojemu sam ja bio stranac, nenaviknut i još zelen da podnosi njihov grozomorni izgled. Jedna od tih kreatura bio je isušeni, bezubi starac dugih noktiju među kojima je držao malo dijete s blistavim, šiljatim očnjacima. Na vjetru, pored njega, treperila je crnokosa djevojka blijedog lica, a za njom se vukao  dugi crni plašt puštajući ledene glasove duša u paklu. Stablo izgleda nakaze, prikaze, zle kobi stajalo je na uskoj stazi koja je bila moj jedini put.

"Odustajem", pomislih u jednom trenutku, "zavući ću se u jednu od špilja i pričekati praskozorje." Ali ta pomisao iščeznula je gotovo istog trena kad je i nastala, nošena snagom odluke i prisustva duha. Koračao sam vješto i sigurno pored fantazija koje nisu nalazile mjesta u onom dijelu svijesti što ih je hladno i odlučno odbacivala i ujedno dirigirala moje korake. Penjao sam se brdom koje je nekada davno bilo obraslo šumom, a danas još samo ostao goluždravi prokres bijednog izgleda na čijem je vrhu ponovo počinjala gusta šuma omeđena kolskim putovima.

"Blata" se zvalo to mjesto i zasluživalo je taj naziv, osim možda samo u doba ekstremne oskudice kišom kad se inače blatnjavi put pretvarao u prašnjavu stazu nepravilno popločanu oštrim vrhovima kamenja što je strčalo iz zemljane podloge.

Za križanje tih šumskih putova, za "Blata", također bila je vezana jedna izmišljotina i jedan, prema onomu što je ostalo do današnjih dana, moguće istiniti događaj. Izmišljena priča koju sam još davno bio odbacio kao praznovjerje, a koja je ipak te noći zavijala kroz moju svijest, čuo sam od čovjeka kojega sam smatrao kukavicom. I glasila je ovako: Nekad davno, on je ovdje u magli sreo babu u zelenom odijelu i s dugim zelenim brkovima. Vjerojatno je to bila reinkarnacija istog onog "Ferkmana" što ga je stric Čanak sreo radeći u rudniku, ili ona mala zelena stvorenja što su “meteorologa” Peru nosala po šumi Margeti. Uvijek su mi nedostajali najbitniji detalji takvih predanja, pa stoga nisam bio ni blizu vjerovanju u njihovu vjerodostojnost, al' mi je, s druge strane, nelagodno padalo sjećanje na nedetaljne priče. Ono što sam znao i što je bilo provjereno za "Blata" jesu dva groba na rubu šume, i po obližnjim stablima urezani križevi u kori drveta. Tu su, kako stariji kažu, pokopani Švabo i četnik pali u okolnim borbama u Drugom svjetskom ratu. Malo se znalo jesu li tijela još bila tu, ali to ionako nije ništa mijenjalo. Nije mi to dalo mira, put me vodio baš pored tih grobova, ali panika mi je u tom trenutku još bila daleki pojam. Ono što sam osjećao bila je vlažna jeza i nespokojne misli.

Pokušavao sam da ne mislim na to, da se usredotočim na neke vesele misli i uspio sam jednu izabrati. Razmišljanja o davnoj ljubavi dječačke simpatije, o godinu starijoj djevojčici duge plave kose negdje u dvanaestima ili trinaestima, donesoše mi olakšanje i vedrinu. Sređene misli lepršale su mi ponovo u susret plavokosoj djevojčici, trenucima njene blizine i dječačkim snovima, onima koji su popunjavali stvarnu sliku doživljenog, materijalom zvanim želja. "Vrrrrrrrrr", trgne me iz slatkog zanosa, i sve toplo pretvori u hladno, i sve svijetlo zamrači crnilom tuša. Ispred mene poleti iz grma nešto nalik ptici dugačke njuške koju sam jasno vidio i neobično građenih krila te odletje spiralno kružeći u noć. Ukopah se sleđen i opipah kosu na glavi jer sam bio siguran, čak hipersiguran, da svaka dlaka stoji uspravno kao svijeća. Ni ruka kojom sam dodirivao kosu nije bila moja, bila mi je nepoznata, ali poslušna.

"Slijepi miš", reče razum. Ta neman što je izazvala provalu straha i kočenje udova bijaše slijepi miš dimenzija krupnije vrane. Nisam stao, možda samo za tren oka. Pratio me osjećaj da sam tim prizorom iscrpio rezerve straha, nastavljao sam dalje nesmanjenim tempom, ali me taj prividni polet počeo napuštati, slično metrima što su me još dijelili od ruba šume s misterioznim grobovima.

Popevši se na brdo odakle se prostirala mračna šuma, nisam mogao dokučiti što se nalazilo preda mnom. Mogao sam, međutim, pokušati i u sebi pronaći i pozvati smirenost i hladnokrvnost, odnosno, hladnokrvni razum jer bio je to jedini put da se sačuvam od nepoželjne panike i još manje poželjnih imaginarnih vizija zle naravi.

Tempo nisam promijenio, koračao sam solidno brzo pokušavajući ne praviti bilo kakve šumove i time ne izazvati ljutnju davno umrlih duša. Moja izoštrena ćula bila su na vrhuncu svojih mogućnosti, kroz osluškivanje i pronicanje kroz mračnu idilu. S desne strane ležali su nečujni grobovi i sa svakim korakom ostajali sve više iza moje prilike pitajući se: "Zar je sve prošlo tako jednostavno, neupadljivo, glatko, bez promjene? Tako lagano, gotovo lagodno?"

A onda, počeše odzvanjati neodređeni zvuci u ušima. Stopice, tisuće malih stopica u nejasnom ritmu dolazile su mi u susret i  pretakale se u novu enigmu, novi strah i novi izazov. Sa svakim novim pokretom, sa svakim metrom, čuo sam ih razgovjetnije i zaključih da nije iluzija, nego pojava s kojom se trebalo suočiti. Odnekud iz mračne tjeskobe pojavi se i zvuk sitnog zvonca i probudi mi jezu. Uvijek kad se pojavi zvuk zvonca ni onaj svijet i njegova vojska nisu daleko. Podsjećalo je to na zao san, na nepoželjnu traumu, na prekrupan zalogaj za jednog petnaestogodišnjaka koji se malo precijenio u svojim maštanjima i samorivalstvu. Kroz gusta stabla ugledah nejasno neku svijetlu maglu kako gmiže šumskom podlogom i lagano mi se približava i donosi sa svojom pojavom samo pitanja, znojne dlanove i izvlačenje noža iz korica. Iza leđa imao sam mistično groblje, a na putu pred sobom neartikulirane tonove i gmižuću masu.

"Ipak nije sve tako glatko prošlo s tim grobovima i davno pokopanim tijelima", pomislih i stegnuh dršku noža sad već mokrom rukom. A kosa na glavi ponovo je bila u usponu ka gore i sitni trnci zaigraše cijelim tijelom.

"Što je sad ovo? Kakvi su to prijeteći tonovi i maglovita iluzija što mi se tako uporno približava, kakve su joj namjere?" Pitanja, pitanja, pitanja bez odgovora kružila su mi sviješću, a u ušima sam jasno registrirao pomamni puls kroz ritmične otkucaje ubrzanog srca i glasno hučanje krvi. Svijetli, gmižući oblak mi je već bio vrlo blizu i razum počne pametno odbacivati suvišna maštanja i lagano formirati objektivnu sliku realnosti. Začuh i drugo zvonce, a ono prvo postade razgovijetno; čak ni stopice više nisu predstavljale enigmu.

         "Stado ovaca" , zaključih na kraju i tad mi lakne, "stado izgubljenih ovaca na putu koji je bio samo njima poznat." Sretoh se s njima i čuh razgovor dvojce muškaraca od kojih jedan, kad sam im već bio sasvim blizu, uperi snop džepne lampe u mome pravcu. Sretoh se s njima i pozdravih ih.

"Zdravo momci ", rekoh s vidnim olakšanjem u glasu.

"Zdravo, zdravo", odgovoriše mi i stadoše.

"Znam ja tebe", reče jedan kad me već dovoljno osvijetlio i koga ne prepoznah na prvi pogled. Opet me upita: “Ti si iz Trnovaca , jel' tako!?"

"Jesam", odgovorih prijateljski jer kako bih inače reagirao na pojavu ljudi u ovom, uh, mračnom vilajetu.

"Znam i ja tebe, ti si s Lučića", dodah i nastavih, "ali, ne znam ti ime".

Poznavao sam i njegovog suputnika kojemu također nisam znao ime, ali mi to ionako nije bilo važno. Ponudiše mi cigaretu i ja odbih: "Ne pušim, hvala!", rekoh  uvjerljivo.

"Pa gdje ćeš sad?", upita jedan znatiželjno.

"Idem na Poljice, tamo mi je stric".

 "Sad, u ovo doba, sam?!"

"Zašto ne?", odvažno ću ja, momački.

"E, svaka ti čast, momak, ja se ne bih usudio, momčina si!", počne mi laskati pretpostavljajući broj mojih godina. Tu se oprostismo ljubazno i svatko od nas nastavi svojim putem.

"Znači da ni ovdje, ni u ovo doba, nisam sam!", pomislih radosno i to mi dade novo ohrabrenje, novu snagu i samouvjerenje u gustoj šumi u kojoj sam jedva  nazirao usku šumsku stazicu pod nogama. Sresti ljude u ovo vrijeme bila je prava rijetkost i radost, ali svakako i olakšanje i razlog sređivanja prenaunjene glave mračnim mislima i nevjericom. Toliko me taj susret ohrabrio i ispunio da sam u jednom trenutku mogao kao od šale zapjevati, pustiti siguran i svjež glas noćnom tišinom i dati srcu oduška. Međutim, to nije bilo u mojoj prirodi, a posebno ne dio noćašnje strategije. Pjevanje jest, i to vrlo glasno i vrlo rado, ali ni u kome slučaju u gustoj noći usred duboke šume. Nije to bila razumna ideja, samim time što bi puštanjem glasa u tihoj noći otkrio svoj položaj i najavio se vidljivim i nevidljivim uljezima na čijem sam bio teritoriju. "Ja sam tu samo prolazni gost i najbolje je da se vladam neupadljivo i mirno…", mislio sam dok sam koračao dalje između stabala i njihovih olistalih krošanja što su jedva propuštale rijetke fotone svjetlosti plavkastih zvjezdica visokog, providnog neba.

Prirodne uvale u dubokim bosanskim šumama pod okriljem noći izgledale su posebno sablasno, pogotovo ako putuješ sam, stavljaš živce na probu i još su ti sva dječja sjećanja nadohvat misli. Takva jedna uvala me očekivala na bliskoj udaljenosti i ta me spoznaja navede da se pokušam pribrati za eventualna iznenađenja kojih nije nedostajalo. Šuštanje suhog lišća i krckanje nagaženih grančica pod nogama, uz lagani povjetarac i treperenje krupnih listova na bujnim stablima rodne bukove šume, bili su jedini šumovi koje je moj sluh registrirao. Oprez, međutim, nije popuštao.

"Klaaang!!!", začulo se iz te uvale. Nešto kao zvuk udaranja metala o metal. "Još jedna misterija", sine mi kroz glavu te se sjetim džepne svjetiljke koju do tada  nisam svjesno koristio jer sam iz iskustva znao da se oči bolje navikavaju  na tamu bez takvih pomagala i da uski svjetlosni snop samo može ponekad izazvati optičku varku, produbiti dubiozu i pojačati sumnju. Uključih je i njen moćni snop usmjerih u pravcu dolaska zvuka... nešto nepoznato mi reflektira svjetlosni snop nazad. “Možda neka šumska životinja “, pomislih. “A da ipak ta refleksija nije malo povelika za oči šumske životinje, ili, još gore, kolika bi onda morala biti ta životinja?! I zar nije malo neobično da i dalje mirno stoji na jednom mjestu, bez pomicanja, bez straha i bez poznatog urođenog nagona da se pokrene?” Ništa, nikakve vidljive reakcije. Zato zvučne.

“Krrrrrrr”, začu se istovremeno s tog mjesta i ja mu odgovorih još jačom mjerom, potpuno instinktivno: “Krrrrrrrrrrr!!!” Približavajući se dalje počnu nazirati konture nekog oblika, a glas s druge strane ostade uporan u svom glasanju, ne prestajući. Nisam mu, čudno, poklanjao osobitu pažnju, možda samo kao popratni element. Najvećim dijelom sam se usredotočio na raspoznavanje nejasnog oblika. Priđoh malo bliže i shvatih da je to neki stroj. “Traktor”, konačno shvatih. Ništa drugo i nije moglo biti na blatnjavim, i ponekad gotovo neprohodnim putovima.“

`Ko je to?”, začu se onaj s druge strane, s bitno manje samouvjerenja u  glasu.

“Ja sam, Klaus iz Trnovaca !”, odgovorih gotovo pobjednički naglašeno.

“ A, ti si, rođo!”, prepoznah glas jednog daljnjeg rođaka iz Lučića, “a ja mislio - šumar, sveca ti!”

“Ma kakav šumar, ne smije on u ovo doba.”, ohrabri ga ja.

“Što je bilo , jesi zap’o?”

“Ma evo, malo zap’o”, odgovori on više zamišljeno.

“Pa, mogu  li ti kako pomoć’?”, ponudih se ja .

“Ne, ne. Sad će doć’ buraz s volovima, izvući ćemo ga. A gdje si ti kren’o?”

“Na Poljice.”

“U brdo, sad?, što ćeš sad gore?!”

“Gore je Čanak, idem kod njega.”

“A, tako”, reče razumjevši.

“Pa jesi sam?”, upita on.

“Da, sam sam”, odvažno ću ja.

“Dobar si rođo, kad sam smiješ sad u brdo.”

Prebacismo još par riječi, ja ga pozdravih, on odvrati i ja nastavih svojim putem ostavljajući ga kraj zapale mašine. Još neko vrijeme hodao sam šumom, a potom izbio na široku poljanu imenom “Opeke”, obraslu travom i ukrašenu brojnim šumarcima i većim grmovima. Uz put sam razmišljao o proteklim susretima; zakašnjeli čobani, šumokradice i pustolovi dominirali su te noći šumom.

Doživio sam različita iskustva na dotadašnjem pređenom putu i ona su me očeličila; dobio sam neoborivo samouvjerenje, sređenost misli i osjećao sam snažno izraženu sladokusnost u grlu, zadovoljan sobom i postignutim, iako je iza mene ostalo tek pola puta. Ali važno je bilo da sam stigao do ovoga mjesta, druga polovica nije mogla biti manje teška i neizvjesna, baš naprotiv, ali važan je bio onaj osjećaj samouvjerenosti, sigurnosti i nadmoći nad nevidljivim zamkama noći. Savladao sam ih nekoliko, manje ili više teško, ali važno je bilo što sam pri svakoj sljedećoj, usprkos strasnosti svake pojedine, osjećao više prisustva duha, prisebnosti, smirenosti, a ponekad čak i veselosti.

Putovanje u prozračnoj ljetnoj noći prijatne topline predstavljalo mi je najviši čin zadovoljstva, ispunjenosti i uzvišenog poleta. Bio sam ponosan na samog sebe i nisam si nimalo predbacivao ili se ukoravao zbog ovakvog, za mene, sasvim novog tipa noćnog izleta. Znao sam da će ta noć, ma kako avanturistički izgledala, u mnogome pomoći pri formiranju moje osobnosti, onakve kakvu sam je zamislio i lagano ostvarivao, korak po korak. Mislio sam...

Pitoma, travnata ravnica svakog je trenutka sve više ostajala iza mene, a put do ponovnog ulaska u gustu mješovitu šumu skraćivao se u skladu s napravljenim koracima. Na kraju te ravnice stajala je nedavno započeta  koliba moga daljnjeg rođaka kojega sam ga maloprije sreo kraj zapalog traktora. Približavajući se građevini, još izdaleka gromkim lajanjem pozdravi me krupni šarplaninac, opominjući da je to njegovo područje i da je njegov zadatak da pazi na kolibu i posjed ograđen zategnutom žicom. Kada sam mu se već približio, režanjem mu odgovorih nestašno i podrugljivo, a on se tek tad razbjesni, poludi, pojača lavež i dotrča skroz do žičane ograde što je razdvajala  kolski put od nepreglednog posjeda, pitomog planinskog krajolika. Poskakujući s druge strane ograde pratio me nekih stotinjak metara u hodu, a onda se smiri i otrča u noć vjerojatno shvativši da nemam loše namjere ugrožavati njegov noćni mir. Prođoh kroz kratki usjek među stijenama i zakoračih u tamni hodnik jelovo-bukove šume udišući svježi miris vlažne zemlje što je Sunce, onemogućeno gustim granama nagizdanih stabala zdravog izgleda, još nije uspjelo isušiti.

Udisao sam punim plućima najopojnije mirise na planeti Zemlji; mirise otpalih četinara, suhog lišća, vlažne zemlje i šumskog bilja pomiješanih sa zavodljivim mirisima zrele smole i s prorijeđenim i oštrim okusom planinskog zraka... dok sam koračao “Ispod Šumice” blatnjavim putem išaranim nepravilnim oblicima lokava punih kišnice u kojima su se kroz gusto lišće ogromnih stabala oslikavale sjene komada bistrog neba s treperećim, svijetlo plavim zvjezdicama. Prolazeći pored kosog javora s desne strane puta sjetih se jednog događaja iz proteklih godina. Družina od petnaestak ljudi i istim brojem pari volova u organizaciji moga strica Franje, kojega smo mi mlađi zbog jednog njegovog davnog susreta zvali Mečka (inače u širim krugovima poznatog kao Čanak), i na taj način ga držali mladim usprkos solidnom broju godina koje je već bio nakupio, transportirala je tim putem, zaprežnim dvokolicama, debela trupla jelove građe koja je trebala poslužiti za izgradnju krova neke novo iznikle kuće u našem selu. I dok je on, Mečka, koračao usporedno sa svojom zapregom strmo nagnutom blatnjavom stazom upravo pored tog javora, tovar njegove zaprege kliznuo je i duga debla su mu ukliještila nogu uz to žilavo, nakrivljeno stablo. Sjećam se i kako je preživljavao bolni otok dok mu je stari seoski ljekar Bego mirno i strpljivo, gotovo s majčinskom nježnošću, sanirao povredu.

“Uj, Bego, nemoj više!”, molio ga je kao malo dijete.

A nedugo zatim: “Jeb’o ga bog, jesi rek’o da nećeš više!!”

“Pa neću, bolan, polako ću!”

Navede me to sjećanje na smijeh i po tko zna koji put potvrdi moju neiscrpnu ljubav za krajem u kojem sam odrastao i još jedanput oživi u meni onu staru realnost: da je za svaki grm, za svaki kamen, za svako stablo na tim prostorima bio vezan neki živopisni događaj, neko predanje, legenda ili praznovjerje. Dozivao sam u sjećanju i druge raznobojne događaje iz tog prelijepog  podneblja: odlaske na skijanje i cijelu planinu u idiličnoj bjelini, prozračno čiste noći i jasni svijetli mjesec, mukotrpno prokopavanje vodovoda i sve zavrzlame koje su poslije oko njega uslijedile. I druge dogodovštine koje su ispunjavale moje domoljubno srce, krećući se kroz sve rjeđu šumu u pravcu Krajčića, skromnog seoca od par kuća pod obroncima veličanstveno uzdignute Liješnice.

Napuštajući nijemo naručje šume ugledah svjetla električnih svjetiljki što su osvjetljavala dvorišta usamljenih kuća. I kako to obično biva na balkanskim prostorima; svako, pa i najmanje seoce imalo je u svojoj blizini manje ili veće groblje, ovisno o brojnom stanju i potrebama tog naselja. Ovo što je ležalo preda mnom nije bilo naročito veliko, ali se po nadgrobnim spomenicima mogla naslutiti njegova duga prošlost.

A legenda kaže da seže još iz vremena kada je ovim prostorima harala opaka kuga i ne birajući rod i uzrast nemilosrdno odnosila živote. Legenda također kaže, a na slušaocu ostaje da razluči, odnosno, prihvati ili odbaci njenu autentičnost: u vrijeme kuge živio je neki hrabri mladić čije ime je već odavno zasuo pepeo vremena, vjerojatno jedan od onih s prisebnim duhom i viteškom odlučnošću, kakvih ni danas ne nedostaje u tim krajevima. Taj je neznani junak, naime, sačekao crnu, opaku bolest u njenom redovitom pohodu, sakrio se iza vrata i udarivši je štapom usmrtio je i oslobodio ove krajeve od opake bolesti. Sam štap kojim je zadao taj veličanstveni i odlučujući udarac pao je u zemlju na mjestu današnjeg groblja gdje se i danas može vidjeti stablo kruške za koje se vjeruje da je izraslo iz tog, pričama sačuvanog od zaborava, zabodenog štapa. Naravno, legende nikada nisu protkane detaljima, pretjeranim opisima i svijetlom objektivnošću, ali uvijek ostavljaju otvorena zagonetna pitanja, sumnjičava nagađanja i varljivu vjerodostojnost. Njihov dvosmisleni karakter uvijek nalazi mjesto u razmišljanjima upravo kada putuješ bez društva i posebno kada imaš svega petnaest godina i kada ti još dječje rezoniranje struji mislima. Ponekad takve priče ne ostavljaju ravnodušnim čak ni zrelog čovjeka formiranog karaktera, a kod dječaka one izazivaju strahopoštovanje, znatiželju i enigmatsku kristalizaciju drevne prošlosti.

Uđoh u seoce i moju pojavu prvi lavežom registriraše budni psi, a svjetlost električnih svjetiljki ozari moju priliku u tamnom velu noći. U prvom od malobrojnih dvorišta sjedoh pokraj betonskog korita te se napih svježe planinske vode što je svjetlucala poput svijetlih bisera na mlakoj, žutoj svjetlosti prigušenih lampi. Umih lice i vrat, pokvasih vodom znojem orošene vrhove kose na čelu i nastavih dalje svojim putem neupadljivo tih, tim Krajčićkim brdom, najvećom visinskom kotom, gotovo vertikalnim usponom što je definitivno razdvajao brdskoplaninski od nadolazećeg, čistog, planinskog dijela puta.

Nekad su se niz ovu padinu morala lancima kočiti zadnja dva kotača na žitnim kolima. Sjetih se i zvukova što su ih demonstrirali ukočeni kotači dok su klizili preko kamenja, pijeska, zemlje. Kao mali dječak nenaviknut na parajuće cijuke začepio bih uši često promrzlim rukama i sažalijevao poslušne, orošene volove dok su se borili s gurajućim kolima natrpanim sitnim planinskim “brkom”.

Pomalo zadihan, al` još uvijek u solidnom ritmu, izbih na vrh brda odakle se prostirala čuvena visoravan Liješnice sa svojim travnatim pašnjacima isprekidanim mrkim šumarcima jelove šume.

Osvojiti ovo brdo, odakle je nastupala prava planinska oštrina, nije bila nikakva pobjeda niti podvig; bila je to samorazumljiva uobičajenost na dugom putu k Poljicu, ali kod ljudi iz nižih predjela izazivalo je to neki šutljivi trijumf i naročitu ispunjenost tijela i duha. Te noći taj osjećaj ispunjenosti doživi u meni svoj vrhunac; imao sam osjećaj da lebdim, da plovim iznad travnate ravnice. Korake nisam primjećivao, osjećao sam lakoću pera neke planinske ptice što ga je vjetar neometano nosio iznad zemlje, iznad trave, iznad pašnjaka...

Bila je stvarna, doživljena sreća osmatrati dolje raspuknutu kakanjsku dolinu i naslutiti po rasutim naseljima sastav Trstionice i Bosne čija su svjetla treperila na oštrom povjetarcu. Koliko sam volio taj kraj, koliko sam mu bio odan i naklonjen, koliko mi je sve to značilo i ispunjavalo mi razigrano srce!

Na par stotina metara zračne udaljenosti osluškivao sam melodične zvukove prometa na cestama, rudničke pogone koji nikada nisu mirovali uz skladnu pjesmu brišućeg planinskog povjetarca. Od gorućih svjetala u naseljima uz doline rijeka formirao sam različite oblike kroz dječju maštu. Neki su obrazovali ležećeg lava, drugi pravilnu piramidu, treći iskrivljenu sliku dugokose djevojke izraženih očiju. Tu si mogao zamisliti bilo kakav oblik i uz pomoć mašte i slobodnih lepršajućih misli već bi ti se na mrežnjačama formirala imaginarna slika. Pogled me odvede u Kraljevu Sutjesku, na osvijetljenu crkvu stisnutu između stjenovitih brda. Izgledala je veličanstveno te noći, slična nekoj princezi, postojanoj i blistavoj od osmijeha. Kroz gustu noć nazirao sam obrise čuvenog Bobovca izgrađenog na brijegu što se uzdizao između dvije rječice.

Legenda govori da je u vrijeme aktivnog srednjovjekovnog Bobovca, srednjovjekovne bosanske prestionice, postojao sistem dopremanja žita nekom vrstom drvenih oluka s Liješnice koja se u to vrijeme obrađivala. Bila je to tada za mene velika enigma jer Liješnica leži najmanje pola kilometra nadmorski visočje, a uz to su oba brda razdvojena dubokim koritom Mijakovske rječice! Ali ako Egipat, Mezopotamija i Yukatan  imaju svoje zagonetke, onda i čudnovata i zanimljiva Bosna ima pravo na svoje. Značio mi je mnogo taj kraj sa svim svojim detaljima , svojim legendama i pričama, sa svojom prijatnom klimom i svojim prijateljskim narodom, pa sam zbog toga rado prikupljao pojedinosti s tih prostora i ljubomorno pamtio i čuvao svaki upoznati detalj.

Ovako lagan, razdragan i s buketom rascvjetanih misli i ne osjetih da sam prepješačio  podugu poljanu sve dok se, odjedanput, preda mnom ne ukaza zid od šume. Prestao sam maštati opomenut mračnom masom i njenim razjapljenim ustima tj. usječenim šumskim putem te se ponovo usredotočih na moguća iznenađenja i zakoračih u tamni šumski tunel Kruškovca.

Povijene guste grane četinara nadnosile su se nad nejasni put, a sitne svjetlucave zvjezdice jedva su se nazirale kroz neprozirni plašt. Nikakvog šuma ili sumnjivog pokreta nije bilo, sve tako mirno, a ipak opominjuće.

Krvni pritisak ponovno se osjećao u ušima i naizgled mirne ruke ponovno su bile u pripravnosti, spremne za reakciju bilo koje vrste. Koračao sam oprezno i umjereno brzo izabirući suvlje dijelove na blatnjavoj stazi crnoj od istrulih iglica opalih četinara te prilično dobro poodmakao od ulaza u više naslućujuću nego razgovijetnu tamnu masu. Ništa, samo moji koraci i lijeno lelujanje stabala na oslabljenom vjetriću. U jednom trenutku osjetih kako sam se gotovo navikao na svoj okoliš, kao da sam se utopio u taj sklad i mir; a onda, kao grom, iz dubine šume počeše da odzvanjaju jezivi zvuci nečeg nepoznatog. Podsjeti me to na zvuke iz jednog od rijetkih domaćih horor filmova “Leptirica”; poput glasa dugokose plave djevojke što se pretvorila u vukodlaka i harala okolnim šumama. Poskočiše trnci i obli me jeza od tog, do tada za mene nečuvenog i  užasnog glasa, tako upornog i jezivog kroz noćnu tišinu. Strah se razlijevao mojim tijelom... Čisti, suhi strah...

Kada sam poslije još jednom analizirao cijeli redoslijed odvijanja stvari, nije mi bila jasna moja reakcija što je uslijedila. Naime, brzinom munje sjetih se očeve priče iz njegovih dječačkih dana dok je s djedom čuvao stoku duboko u planini. Rekao mi je: “Ako osjetiš bilo kakvu opasnost, odmah grabi kamenje – sve se boji čovjeka.”

Nisam imao vremena i teoretski provjeravati vjerodostojnost njegovih savjeta, ali oni su se praktično pokazali itekako korisnim, te ja, više urođeno i instinktivno nego s jasnom namjerom, postupih prema savjetovanom. Sagnuo sam se i napipao dva oblaca na putu i bez razmišljanja ih jedan za drugim zavitlao u pravcu dolaska groznog glasa. Začu se lomljava kroz jelove grane i ja stadoh dalje osluškujući. Ništa, samo napeta tišina i nedoumica. Glas s druge strane utihne i ne pojavi se više, kao da su opomene ova dva kamena poremetile njegovu samouvjerenost i zaprijetile mu da bude tih, a najbolje da se uopće i ne oglašava. Osluhnu još nekoliko trenutaka i za svaki slučaj bacih još dva kamena veličine šake u istom pravcu i kada ne začuh nikakvu reakciju, pokrenuh se lagano i nastavih dalje koračati noseći u tijelu i mislima samo oprez i spremnost za eventualno nadolazeće iznenađenje.

Tek nakon nekoliko koraka i olovnog razmišljanja shvatih koliko me je uplašio, koliko me je ponio taj jezivi zvuk... i što sam sve preživio u mislima u samo par dijelova sekunde. S druge strane, morao sam se i dalje usredotočiti na osluškivanje i naprezanje očnih jabučica  kroz gusti mrak jer neprijatnih iznenađenja i munjevitih prepada moglo je biti na svakom sljedećem koraku. A razdijeljene misli nisu mi donosile nikakvu korist, te se ponovo pribrah pokušavajući ne praviti ni najmanje šumove i izdvajati se od muklog ozračja. Koračao sam dalje i nekoliko puta začuo slične krike, ali mnogo dalje u dubini šume. Oni, međutim, ne poremetiše moj uspostavljeni duševni mir i tjelesnu sabranost, ali oprez nije ni za dlaku popuštao. Ali, kada jednom doživiš neugodno iznenađenje, ono ti svakako posluži kao plodonosan primjer u nadolazećim iskušenjima te kristalizira, i na neki spontan al` efikasan  način, reakciju eventualne obrane.

Šuma Kruškovac odisala je ljepotom i blagodarnošću u normalnim dnevnim uvjetima. U noći je ona predstavljala iskušenje najvećeg stupnja, ne samo zbog toga što je bila solidno duga i jedva progledna, već zato što su i za nju bile vezane svakojake neugodne priče koje nisu ostavljale ravnodušnim usamljenog putnika. Pored toga, svatko tko bi se tamo zaputio, a pogotovo noću, morao je računati da nadugo i naširoko ne postoji nikakvo naselje niti bilo kakav trag pitomog ljudskog zdanja koje bi ohrabrilo i podstreklo uznemirene živce.

Na izlasku iz mračnog grotla šume postojalo je križanje putova i iako su oba vodila istom cilju, trebalo se odlučiti za jedan od njih. Donji put bio je, ustvari, uski puteljak, prava kozja stazica, bio je za par stotina metara kraći i možda malo ravniji, ali u ovo doba noći mnogo nepouzdaniji i opasniji. Gornji je bio nešto duži, ali mnogo pregledniji i  sigurniji, posebno u ovo doba. Odlučih se za njega.

Noć je već bila poodmakla, primijetih to izlazeći iz guste šume u kojoj se teško uočavala promjena na zvjezdanom nebu. Bila je vedra, prozirna i prijateljski naklonjena. Trebalo je savladati još jednu dužu uzbrdicu protkanu šumarcima i livadama. Sam put zapravo je vodio samim grebenom brda i s obje strane strmo se obrušavao u provalije.

Noćna svježina dominirala je kroz noć, a veseli je vjetar iz daljine koja se s ovog  uzvišenog grebena  doimala i bliska i pregledna i dohvatljiva, donosio pregršt priča u svom naručju i šaljivo ih prosipao oko moje prilike. Ozarenih i veselih misli izbih na Kamen i prođoh kroz duboki usjek Jaslica. Od ovog mjesta započinjala je blaga ravnica. Na tom prvom ravnom platou najprije namirisah, a malo potom i ugledah kod šume prva polegla goveda i čuh njihove duboke odahe. Još jedan mali šumarak, a onda je put postajao sasvim prijateljski; dugačka, po sredini travom obrasle brdske padine urezana staza, odnosno, strmi kolski put cijelom dužinom predjela koji se zove Medvjedak.

Ono što je uslijedilo posije sveg pretrpljenog straha, svih umišljenih i doživljenih užasa, svih nedoumica i nesigurnosti, bila je nagrada kakva se rijetko može doživjeti.

Iznad meni suprotnog brda izašao je ogromni, veličanstveni, žuti mjesec. Tolikoga ga još nikada nisam niti vidio niti zapamtio. Bio je poput velikog, na dohvat ruke bliskog, noćnog sunca. Zlatio se sav u svom sjaju, šepurio se tu preda mnom nakićen zlatom, namjerno se pokazivao. Bio je ogroman i toliko blizu da sam u jednom trenutku imao osjećaj da mogu osjetiti njegovu toplinu na koži obraza. U njemu su bile dokučive sve tajne, odgonetnuta sva ljudska pitanja i dati mudri odgovori. U njegovoj veličanstvenoj svijetloj bistrini pretakala se ljudska sudbina i pitaocima pokazivala put...

Na licu mu je blistao čudan, blagi osmijeh kao da je htio reći: “Samo imaj hrabrosti i sva vrata su ti otvorena.” Mogao sam pričati te noći s njim, i pričao sam, hvalio ga, laskao mu, divio mu se, smijao mu se. Nije mi više ni padalo nelagodno da glasno pričam sam u noći; znao sam da me čuje. Bio je onaj nađeni dragulj za kojim mnogi pustolovi tragaju cijeli život...

Na starom planinskom koritu “Semizovine” sjedoh na tren, nažmikah se hladne izvorske vode i nastavih još minutu ili dvije, a onda s tog zadnjeg platoa na mom putu, nasred Poljica ugledah stričev logor obasjan sjajem moga noćnog prijatelja.

Stric je već duboko spavao. Planina svečana, tiha i sveta poželi mi dobrodošlicu. Povukoh otvarač na platnenom šatoru i uvukoh se unutra.

“`Ko je to?”, pomalo prestrašeno upita stric presječen u dubokom snu.

“Ja sam, Klaus, ne boj se starino!”

“A ti si... pa jesi sam?”

“Da, sam sam! Kol`ko je sati?”, upitah ga.

“Za pet minuta jedanaest”, odgovori on svijetleći svjetiljkom na ručni sat.

“Sat i pedeset pet minuta znači...” Normalno je bilo da se stigne za tri, mislio sam; što znače mladost, kuraža i doza straha...

“U ovo doba sam”, ponovi stric te nastavi, “mog mi Nikole, hrabar si, dijete, hajde, lezi...”

Spavao sam k`o beba, ujutro me probudilo nisko planinsko sunce i zaželjelo mi svojom nježnom ručicom “Dobro jutro”. Znao sam da od tog trenutka nikada više neću biti onaj dječak od sinoć koji je krenuo na svoj poziv noseći nedoumicu u  kostnim šupljinama .

                                                                                 Klaus M. 2003

Veliki Trnovci

Tamo negdje gdje kakanjska opcina pri samom svom vrhu granici sa visockom, na rijecnim terasama, u podnozju brda Križa, ispod sume Jelice sa sjeverne i sume Margete sa istocne strane, jos od davnina blistaju se Trnovci. Tko god baci pogled odozdo „iz Polja" prema sjeveroistoku nece mu promaci ljubopitljivi brezuljci trnovacke panorame omedjeni dubokim urezima potoka Jazjenca sa sjeverozapadne i Vrutka sa istocne strane.
Trnovci, medjutim, u danasnjem obliku obitavaju na tom mjestu tek od sedamnasetog stoljeca. Prije je njihov polozaj bio dosta nize u dolini potoka Vrutka na Grabu, prema Bulcicima. U to vrijeme je harala epidemija smrtonosne kuge koja nije zaobisla ni ovo selo. Razlozi seljenja kompletnog sela nisu danas dobro poznati, ali se vjeruje da je u pitanju bila neka vrsta sujevjerja ili mozda bijega pred opakom bolescu.
Samo selo je vremenom dobilo naziv „Veliki" jer je sacinjeno iz vise manjih naselja; Brdo, Duvnjaci, Mušije, Jasike, Počivali, Dužice i Karuša. U njihov sastav se ubraja i podruznica Pavlovici, s druge strane potoka Jazjenca. Da je ovo podrucje bilo interesantno ljudima jos od starijih doba, svjedoce i mnogi ostaci proslosti. Tako na ulazu u selo nailazimo na „Kosijerov Kamen" -visoki stecak na maloj humci s lijeve strane puta. Na Križu je srednjovjekovno groblje sa desetak dobro ocuvanih stecaka, a na njivama Strane pod vodom Papricom jos nekoliko u losijem stanju. U Počivalima, tocnije na Podgaju, naporima vaseg reportera, svjetlo dana je ugledalo jos par zanimljivih stecaka sa dobro ocuvanim gornjim dijelom i zanimljivim postoljem. Ispod vode Paprice na juznim obroncima sela i danas su vidljivi zemljani vodovodni cunkovi koji su, najvjerojatnije, odvodili vodu sa pomenutog izvorista u nekadasnje selo na Grabu. U Pavlovicima su isto tako jasno vidljivi drevni stecci neke davne kulture.

Trnovci svoj procvat dozivljavaju u sedamdesetim i osamdesetim godinama proslog stoljeca, svoj egzodus tek desetak godina kasnije. Jos od pocetka devetnaestog stoljeca Trnovci su imali svoju cetvorogodisnju skolu, sedamdesetih je samodoprinosima i samostalnim radnim akcijama zajedno sa drugim mjesnim zajednicama dovedena voda „Kljuc" sa Poljica -ravnog platoa iznad Varesa. Elektifikacija sela je sprovedena par godina prije a asfaltna cesta sredinom osamdesetim. Ovo selo je godinama uzivalo dobar poziv na kakanjskoj opcini, dijelom zbog svog intenzivnog razvoja koji se lako mogao primijetiti i iz daljine jer je selo stalno „raslo" a dijelom zbog radisnog i veselog stanovnistva zvanog „Rastovljani". Svoju cvrstinu i odlucnost Trnovcani su najvise pokazali osamdset druge kada su se oduprli korptnoj kakanjskoj opcinskoj upravi i tadasnjoj policijskoj postaji koja je silom pokusala pripojiti dovedenu vodu „Kljuc" tadasnjim neucesnicima vodovoda. U to vrijeme je nastala i pjesma „Trnovcani moja braco mila, sa vama se milicija bila"

Sklad multinacionalnog sela funkcionirao je sve do famozne devedeset trece, kada u ratnom vihoru dolazi do masovnog istjeravanja katolickog stanovnistva od strane Armije BiH i razaranja njihove imovine pri cemu se radikalno mijenja i demografija kompletnog kraja. Sve ljepota i medjusobni suzivot dvaju naroda rusi se u jednom danu kao kula od karata a iza kratkog ratnog vihora ostaju samo zgarista, paljevine, opljackane kuce i imovina.
Danas je od ponosnih Trnovca ostala samo tuzna slika nekadsnjeg sjaja i gordosti. Porusene, prazne i opljackane kuce jezivo zjape i prepustaju se zubu vremena koji ih neumoljivo sve vise rastace i ravni sa zemljom. Rijetki su povratnici na stara ognjista, cak niti jedan procenat prijeratnog stanovnistva nije se vratio. Trnovci nisu samo u humanom smislu izgubili na kvaliteti, i u gospodarskom i ekonomskom smislu ovo selo se od ratnih godina znatno unazadilo. Jedini pomak svih tih godina je novonapravljena skolska zgrada, cetvrerogodisnje skole koja je zamijenila staru „cerpicusu". A ni Trnovcani koji su ostali tamo nisu vise sto su nekad bili; uglavnom se jadaju jedni na druge, medjusobno se optuzuju i u svakoj drugoj recenici im je zamjetno zaljenje zbog nedostasta strih komsija. Postoje i oni koji cijelom tom ratnom besmislu pokusavaju dati neki smisao, ali oni ionako nisu vrijedni pomena.
Kako ce dalje ici sa Trnovcima i Trnovcanima, to samo nebo zna. No, jedno je sigurno; Trnovci ce i dalje stojati tamo gdje stoje stoljecima i strpljivo cekati na svoje prognanike. A oni sami moraju odluciti za sebe da li se vratiti na djedovska ognjsita ili puniti brojno stanje Bobanovog i Suskovog naselja koja nose imena ljudi sto su najvecim dijelom i zasluzni sto Trnovcani, Sutjescani, Kakanjci i ostali bosanski Hrvati ne zive vise tamo gdje su rodjeni.

Poljice 2009, Off Road -Jaslice

9. listopad 2009

Poljice Off Road, Jaslice 2009

Prije ravnih devet godina mi je sijevnula ova ideja; savladavanje planinskog puta na relaciji od Trnovaca do Poljica terenskim vozilom, starim kolskim putem preko Krajcica, Lijesnice, Kruskovca, Jaslica… Izazov, nemir, avanturisticki duh ili sta li je, ali od dana pojavljivanja te ideje 2000-e godine kada sam prvi put u poslijeratnom periodu posjetio svoju dragu planinu, niti me nepustila niti je popustila na intenzivnosti. Mozda bas naprotiv, imam osjecaj da se jos dublje i cvrsce ukorijenila u meni. Nije za zanemariti ni vrijeme koje je proteklo od vremena njenog nastanka do same realizacije. Imao sam dovoljno vremena da kujem planove i razradjujem svaki moguci detalj.  Mojoj ideji se od samog pocetka prikljucio i Tihomir (Baron), doduse cilj nam je isti ali motivcija razlicita. Ipak povezala nas je ta ideja i poceli smo je od samog pocetka zajedno razradjivati. Bez Boze i Andjelka pohodi Poljicu, kako pjeske tako i vozilima, bili bi godinama nezamislivi. Godinu za godinom ta druzina u pomenotom ili prosirenom sastavu obilazi planinu, uziva u njenim ljepotama  ali tu i tamo i osjeti svu njenu srditost i vremenske promjene.

Kada bismo prolazili tim putem pjesice u duzini od nekih petnaestak do osamnaest kilometara, gledali bi ga ocima vozaca. Svaki put bi ga nanovo ispitivali i kriticki se hvatali sa njim u kostac. Godine 2006-e smo ja i Baron cijeli put jos jedanput presli lagano, zastajuci na kriticnim mjestima kao sto su Jaslice, Kamen i sam izlazak na Povrsje. Sve detaljno fotografirali, provjerili sirinu, prohodnost, uspon. Ono sto nam je zadavalo najvise nevjerice nije bio niti uspon niti sirina puta, nego strcece kamenje iz podloge i naravno najveci neprijatelj svih vozila –eventualno blato u slucaju kise. Kada kazem kamenje onda mislim na stabilne gromade ciji siljci vire iz zemlje i ciji bi nam vrhovi mogli biti kobni po uljne banjice ili diferencijale. Medjutim bili smo spremni i na to, cvrstina odluke nas je natjerala da razmisljamo trezveno i da se spremimo za svaku mogucu i pretpostavljivu poteskocu. Dakle, alat je bio neminovan; veliki cekic, cuskija, manji cekici i alati za stemanje.

Kada smo svju ideju poceli javno prezentirati, pokrenuli smo lavinu spekulacija. Svi, ama bas svi su bili vise nego uvjereni da je takav poduhvat nemoguc, da necemo savladati ni Krajcice a kamo li Jaslice. Pojedinci su nas poceli zvati i budalama a ni uvrede nisu izostale. Toliko je ta ekspedicija narodu izgledala nemoguca i neizvodljiva da nam je cak i jedan clan stalne ekipe imao dosta sumnje u njen smisao a jos vise u njenu izvodljivost. Srecom, vremenom je omeksao.

Konacno je kucnuo i taj rujanski dan, dan kakav se samo pozeliti mogao. Zreo kasnoljetni dan okupan suncem, suh, bistar, prozracan. Iza nas smo imali iskustva proteklih godina u pogledu voznje terenom, nabavke opreme i samog manevriranja na terenu. A ni nasi terenci nisu bili maciji kasalj. Baron je vozio englesku verziju Range Rovera sa ugradjenim vitlom u prednjoj karambolki a ja Nissana Pathfindera. Jaki, izdrzljivi terenci solidne visine, sa pogonom na sva cetiri kotaca, nove gume, nanovo i svjeze uradjeni servisi u vlastitoj reziji. Baron je tog jutra malo kasnio tako da smo telefonski dogovorili da se sastajemo na ljepotici Lijesnici. Dakle startovali smo ja, Bozo i Andjelko. Do samih Krajcica preko Lucica se moglo u svako doba dana i noci i obicnim vozilom. Put je bio siroko progrnut, djelimicno nasut i odrzavan. Od Krajcica je zapoceo tek pravi Off Road. Medjutim, islo je djetinjasto lako, mnogo lakse nego sto smo godinama prije pretpostavljali. Tu i tamo bi terenac malo zaplesao dok ne bi nasao stabilnu podlogu pod gumama i zgrnuo sitne kamencice ali ni u jednom trenutku nije stao i ostao na mjestu. Kod korita, na krivini ka desno isto tako, lezerno je milio izazovnim brdom i mogu vam reci da sam uzivao u svakom predjenom metru. Pri samom vrhu Krajcickog brda cekala nas je jedna poduza kamena ploha. Tu smo vec culi kroz rijedak zrak i Barona kako tutnji preko Opeka i Ostrog Vrha. Terenac je sam na tom mjestu nalazio sebi kolotrake na kojima je najefikasnije grabio podlogu pod kotacima i u drugom zaletu izletio na zaravnjeni plato. Baron je bio sve blize, Andjelko je ostao negdje iza nas fotografirajuci svu ljepotu prirode, Bozo se malo nerado ali kvalitetno prihvatio uloge kamermana. Konacno nas je Baron stigao i takodjer drugim zaletom savladao glatku kamenu plohu. Uslijedila je Lijesnica koju smo za moj ukus presli previse brzo, premalo uzivajuci u pogledu koji je pucao na sve strane. Lijevo na dolinu Trstionice i mocno Tesevsko brdo, ravno ispred nas na Poljice i ponosno uzviseno Povrsje, desno na visoku Karasovinu i Gredu i iza nas na Sosanjski plato i Ostri Vrh. Uslijedila je suma Kruskovac. Stari kolski put, pouzdane podloge i sirine poceo je polako zarastati u travu i zbunje ali jos je bio pouzdan i bez ikakve bojazni moglo se militi njime. Tu i tamo smo samo radi sigurnosti stukli pokoji strceci kamen iz podloge i kako rece neumorni i svezi Bozo „–ko zna,  trebati ce i drugima a i nama samima sledece godine“. Na mjestu koje smo popularno zvali „Kava“ u sredini Kruskovca napravismo jednu kracu stanku, fotografirasmo ekspediciju i uzivasmo u svjezini i energiji netaknute prirode. Nedugo zatim nastavismo dalje put Mandica Dola. I taj „piklic“ prodjosmo iz drugog ili treceg zaleta a onda se pred nama ukaza kratka visoravan – zadnji ravniji plato prije samih Jaslica. Na tom platou jos jedanput zastadosmo, malo jedosmo, konsolidirasmo se  i ja pustih Barona naprijed zbog mogucih zaglavljivanja i njegove sajle i vitla.

Do pola Jaslica izletismo bez ikakvih smetnji. Podloga je bila pouzdana i stabila, desetljecima stucana kotacima zitnih kola pazljivo natovarenim sitnim planinskim „brkom“ ili dvokolica natovarenim truplima jelove gradje –balvanima. Na ovom mjestu ozivi i daleka proslost u meni. Ne znam pouzdano ko je probio sam kanjon Jaslica ili su same prirodno nastale, ali znam da u samom pocetku nije bilo moguce spustiti zitna kola tim strmim kanjonom. Jedino se konjima i nerijetko na vlastitim ramenima svlacila imovina, najcesce sijeno sa travnatih pasnjak pitomne planine. Znam i to da je moj djed Anto Brko organizirao akcije probijanja Jaslica i stucanja strceceg kamenja iz podloge. Bio sam, a to sam i sada, neobicno ponosan da sam sedamdeset godina poslije tih akcija mogao koristiti taj put gdje su nasi djedovi pocesto riskirali i zivote zaprege a i svoje vlastite. Uz Jaslice se moze terencem, niz Jalice tesko... ipak ne neizvodljivo.

Negdje oko druge trecine Jaslica terenci dodjose i na svoje granice, ne zbog snage ili uspona nego zbog meke podloge od humusa nastalog visegodisnjim opalim liscem. Ako guma nema za sto pod sobom uhvatiti i zapeti –vozilo staje. Nismo, medjutim, ni bili pretjerano uporni ni istrajni. Imali smo vitlo i skratili smo si sav trud. Zakacili smo ga za prvi pouzdan bukvic, ja svog dzipa zakacio za Baronovog i laganim cimanjem naprijed vitlo nas obojicu izvuce na ravni plato. U ovakvim situacijama je oprema i dobra ekipa odlucujuca. A mi smo, srecom, imali oboje. Cekao nas je sledeci prijevoj, kratki „piklic“ ali sa jakim usponom i neravnom podlogom od kamenih gromada. Najprije odrzasmo jednu kracu akciju stucanja kamena, za ovaj nas prohod, za druge avanturiste a i za sledece godine, te nastavismo uz brdoviti Kamen u pravcu Povrsja. Ondje gdje smo prema fotografijama i obidjenom trerenu od proslih godina mislili da cemo imati puno posla oko pravljenja novog puta –mocne masine pokazase tek svoj prave sposobnoti. Tek nam je tu bilo jasno da uspon, a svi koji su jednom u zivotu tuda prosli sloziti ce se da je uspon stvarno zavidan, nije bogzna kakva prepreka terenskom mocniku. Najvaznija je podloga, a jaka, gusta, niska i suha planinska trava zvana „brk“ se pokaza kao i proteklih godina pouzdanim saveznikom. U nekim trenutcima smo imali osjecaj da se penjemo uz kosi zid dok je terenac grabio u pravcu Povrsja ne zastajuci ni za sekundu u jednom mjestu. Konacno savladasmo zadnji kameni uspon i sa Kamena izbismo na zaravnjeni plato Povrsja. Daljnja voznja je bila cisto uzivanje. Pod nama meka i gusta trava, oko nas drag i poznat krajolik, a u nama samo ljubav, ljubav...      

                                                                                                                                                                                                                  Klaus

P.S. Pogledajte fotogaleriju

 25. 8. 2009

Nema pića k`o što u Markića

Nit momaka k`o što u Duvnjaka

Kada je ova pjesma nastala negdje u osamdesetim, tadasnji momci Markici su danas postali zreli ljudi. Iza njih dolaze njihovi novi momci, njihovi sinovi koji produzavaju lozu. Nazalost, ne kroce putevima svojih oceva, ne dozivljavaju poput svojih oceva bistre bosanske noci, ne posjecuju cure okolnih sela… Ali zive svojim zivotima gdjedrugdjo i slicno svojim ocevima momcare svoje momacke dane i tu i tamo zapjevaju pjesmu sa naslova.

Njihovi ocevi, -a da ne zaboravimo i drage majke, zajedno sa svojim sinovima i kcerima svih uzrasta okupili su se i ove godine u svojim dragim i nikad zaboravljenim Trnovcima. Jos jednom podmaldili pod onim istim nebom pod kojim su bacili svoje prve korake, te osjetili slast i snagu rodne grude i rodnog zavicaja.

Al`, krenimo redom.

Susret Markica i prijatelja 2009  zapoceo je vec trecu godinu za redom na vec poznatoj lokaciji izmedju Mirkove i Pavine kuce. Jos mjesecima prije zaineterirani, pristigli su sa svih strana. Livada pretvorena u parkiraliste nizala se vec u jutarnjim satima limenim kutijama na kotacima sa registarskim plocicama nemalo pola Europe.

Jos je to bila pokretna nakupina, stalno je neko dolazio, drugi su odlazili u nabavku, organizaciju, kupovinu. Oni koji su dosli da pjevaju – zapoceli su to neumorno vec po samom dolasku, drugi su se spontano i razdraganih srca zbog ponovnog vidjenja zabavljali novonastalim sportom –polijevanje vodom. Najprije onako malo iz ruke a poslije cijelom kantom. Mirko, co`ek s brkovima, dos`o ovaj put sa odlukom da ne pije, sto je pomalo iznenadilo. Ljudstvo, srdacnost, humor i sretoljubivost mu, medjutim, ni jednog trenutka nisu zakazali.

Sa neba je sjalo zarko ljetno „oko“, zarilo ionako vec dobro raspolozenje. U poslijepodnevnim satima uveliko se zarilo i nase ognjiste i na njemu raznovrsna ponuda „mesopovrcoida“.  Konacno se okupio i najveci broj ovogodisnjih posjetilaca susreta. Uslijedila je zajednicka posjeta groblju u Brezama i molitva za sve pokopane duse. Miro je po ko zna koji put plakao na Ivicinom grobu, a na na pitanje malog Kikija koji je rodjen negdje drugdje, dosta kasnije i o dogadjajima iz proslosti cuo samo iz prica – zasto place na tom grobu i ko je to na nadgrobnoj ploci, odgovorio mu da tu lezi jedan djecak kojeg` je volio cijeli svijet koji ga je poznavao.

Djecak ga je razumio.

Po zavrsenoj molitvi u Tvrtkovoj reziji, obislo se i gradiliste novopzapocete kapele. Svi, bez izuzetka su bili zadovoljni uradjenim a jos vise sigurni u smisaonost, korist i potrebu nastavljanja radova. Jasno, pale su i prve ideje o izgledu i rjesavanju pojedinih sastavnih elemenata,  kao krova naprimjer. Tu je zablistao Zeljko koji i dan danas rado osjeti svu moc brundajuce  „Stihlovke“ u rukama. Tihomir ga je „pazljivo“ slusao. Prije toga, na mjesto slavlja sreli su i novopristiglu najmladju posjetiteljku ovogodisnjeg susreta, malu Juliju, Vijekinu osmomjesecnu kcerkicu i cijelu obitelj.

Konacno sakupljanje je palo po povratku sa groblja, njih cetrdesetak; Ratko sa obitelji, Tvrtko i njegovi, Belo i Alen, Slavko komplet, Zeljko i sinovi, Pavo, Novica, Teco Andjeklo, tetka Lela, tetak Ivica i svi koje sam vec pomenuo, sa ili bez pratnje. Pristig`o je i led i pecenje,  Karlovacko je od pocetka bilo tu.

Uslijedila je zajednicka vecera pracena svakoraznim salama, smijehom i sjecanjima na davne provale. Na prijedlog Beli da oplijeve grob ocu, on obrazlozava nepotrebnost toga cina argumentacijom da mu je udobnije kad ima vise hlada. Pjesma se orila gotovo cijelog dana, razlijegala se cijelim okolistem a neki su tvrdili dan kasnije da se nasa nocna pjesma cula cak do Pocivala. Bilo je tu dosta dirljivih i emocionalnih trenutaka, suza radosnica ali i suza zalosti kad sjecanja zavladaju srcem,  Nocim (P.S. ko zna ovu gramaticku promjenu nek napise u knjizi posjetitelja)   je dominirala pjesma,  raspolozenje i slavlje. Doslo je i par gostiju, uglavnom mjestana i svako na svoj nacin se pridruzio slavlju. Potraja sve to do ranih jutranjih sati.  

 Nedjelja je osvanula suncana i prozracna. Zapocela je zajednickim doruckom i jutarnjim svjezim duhom. Poslije su se mnogi razisli na razne strane, najveci dio njih je posjetio groblje na Boricu te se i tamo kao i u Brezama pomolili za svoje mrtve, neki su bacili setnju po selu i biljezili detalje okom kamere a oni treci su, pak, otisli u obilazak njiva.  Poslije su se svi ponovo sastali na starom rancu i zajedno rucali. Ponovo uz dosta sala, raspolozenja i vedrog duha.

„Ako ne ranije –onda iduce godine u Trnovcima“ - tako su se razisli.

A ja sam, nazalost, samo ovim tekstom i visesatnim telefonijama bio sa njima tamo...

                                                                                                                   Klaus