Tražeći odgovor na pitanje zašto su Markiće iz Velikih Trnovaca kod Kraljeve Sutjeske od starina nazivali Duvnjacima, Novica Markić u Omolju kod Tomislavgrada pronašao je obitelj s kojom ga vežu zajednički preci. Pogledajte kako je izgledao susret članova obitelji Markić nakon punih 160 godina.
Veliki Trnovci
Tamo negdje gdje kakanjska opcina pri samom svom vrhu granici sa visockom, na rijecnim terasama, u
podnozju brda Križa, ispod sume Jelice sa sjeverne i sume Margete sa istocne strane, jos od davnina blistaju se Trnovci. Tko god baci pogled odozdo „iz Polja" prema sjeveroistoku nece mu promaci
ljubopitljivi brezuljci trnovacke panorame omedjeni dubokim urezima potoka Jazjenca sa sjeverozapadne i Vrutka sa istocne strane.
Trnovci, medjutim, u danasnjem obliku obitavaju na tom mjestu tek od sedamnasetog stoljeca. Prije je njihov polozaj bio dosta nize u dolini potoka Vrutka na Grabu, prema Bulcicima. U to vrijeme
je harala epidemija smrtonosne kuge koja nije zaobisla ni ovo selo. Razlozi seljenja kompletnog sela nisu danas dobro poznati, ali se vjeruje da je u pitanju bila neka vrsta sujevjerja ili mozda
bijega pred opakom bolescu.
Samo selo je vremenom dobilo naziv „Veliki" jer je sacinjeno iz vise manjih naselja; Brdo, Duvnjaci, Mušije, Jasike, Počivali, Dužice i Karuša. U njihov sastav se ubraja i podruznica Pavlovici, s
druge strane potoka Jazjenca. Da je ovo podrucje bilo interesantno ljudima jos od starijih doba, svjedoce i mnogi ostaci proslosti. Tako na ulazu u selo nailazimo na „Kosijerov Kamen" -visoki
stecak na maloj humci s lijeve strane puta. Na Križu je srednjovjekovno groblje sa desetak dobro ocuvanih stecaka, a na njivama Strane pod vodom Papricom jos nekoliko u losijem stanju. U
Počivalima, tocnije na Podgaju, naporima vaseg reportera, svjetlo dana je ugledalo jos par zanimljivih stecaka sa dobro ocuvanim gornjim dijelom i zanimljivim postoljem. Ispod vode Paprice na
juznim obroncima sela i danas su vidljivi zemljani vodovodni cunkovi koji su, najvjerojatnije, odvodili vodu sa pomenutog izvorista u nekadasnje selo na Grabu. U Pavlovicima su isto tako jasno
vidljivi drevni stecci neke davne kulture.
Trnovci svoj procvat dozivljavaju u sedamdesetim i osamdesetim godinama proslog stoljeca, svoj egzodus tek desetak godina kasnije. Jos od pocetka devetnaestog stoljeca Trnovci su imali svoju cetvorogodisnju skolu, sedamdesetih je samodoprinosima i samostalnim radnim akcijama zajedno sa drugim mjesnim zajednicama dovedena voda „Kljuc" sa Poljica -ravnog platoa iznad Varesa. Elektifikacija sela je sprovedena par godina prije a asfaltna cesta sredinom osamdesetim. Ovo selo je godinama uzivalo dobar poziv na kakanjskoj opcini, dijelom zbog svog intenzivnog razvoja koji se lako mogao primijetiti i iz daljine jer je selo stalno „raslo" a dijelom zbog radisnog i veselog stanovnistva zvanog „Rastovljani". Svoju cvrstinu i odlucnost Trnovcani su najvise pokazali osamdset druge kada su se oduprli korptnoj kakanjskoj opcinskoj upravi i tadasnjoj policijskoj postaji koja je silom pokusala pripojiti dovedenu vodu „Kljuc" tadasnjim neucesnicima vodovoda. U to vrijeme je nastala i pjesma „Trnovcani moja braco mila, sa vama se milicija bila"
Sklad multinacionalnog sela funkcionirao je sve do famozne devedeset trece, kada u ratnom vihoru
dolazi do masovnog istjeravanja katolickog stanovnistva od strane Armije BiH i razaranja njihove imovine pri cemu se radikalno mijenja i demografija kompletnog kraja. Sve ljepota i medjusobni
suzivot dvaju naroda rusi se u jednom danu kao kula od karata a iza kratkog ratnog vihora ostaju samo zgarista, paljevine, opljackane kuce i imovina.
Danas je od ponosnih Trnovca ostala samo tuzna slika nekadsnjeg sjaja i gordosti. Porusene, prazne i opljackane kuce jezivo zjape i prepustaju se zubu vremena koji ih neumoljivo sve vise rastace
i ravni sa zemljom. Rijetki su povratnici na stara ognjista, cak niti jedan procenat prijeratnog stanovnistva nije se vratio. Trnovci nisu samo u humanom smislu izgubili na kvaliteti, i u
gospodarskom i ekonomskom smislu ovo selo se od ratnih godina znatno unazadilo. Jedini pomak svih tih godina je novonapravljena skolska zgrada, cetvrerogodisnje skole koja je zamijenila staru
„cerpicusu". A ni Trnovcani koji su ostali tamo nisu vise sto su nekad bili; uglavnom se jadaju jedni na druge, medjusobno se optuzuju i u svakoj drugoj recenici im je zamjetno zaljenje zbog
nedostasta strih komsija. Postoje i oni koji cijelom tom ratnom besmislu pokusavaju dati neki smisao, ali oni ionako nisu vrijedni pomena.
Kako ce dalje ici sa Trnovcima i Trnovcanima, to samo nebo zna. No, jedno je sigurno; Trnovci ce i dalje stojati tamo gdje stoje stoljecima i strpljivo cekati na svoje prognanike. A oni sami
moraju odluciti za sebe da li se vratiti na djedovska ognjsita ili puniti brojno stanje Bobanovog i Suskovog naselja koja nose imena ljudi sto su najvecim dijelom i zasluzni sto Trnovcani,
Sutjescani, Kakanjci i ostali bosanski Hrvati ne zive vise tamo gdje su rodjeni.
Trnovci 1911.
U 5. 40. h, narednog dana prešli su Savu, nekoliko kilometara istočno od Bosanskog Broda. Max Macher tada je u svoju bilježnicu zapisao: “Kakva neprocjenjiva sreća za nas što smo mogli odozgo gledati Bosnu, zemlju iz bajki. Ta krasota panorame što se otvarala ispod i ispred nas, divota doline Bosne, ta istinska veličanstvena ljepota šuma i planina – bili smo ušli u raj!”
6.20 h, lebdjeli su na visini od 1400 m istočno od Doboja. Raspolagali su s još samo 3 vreće balasta i pred sobom su imali pogodan teren za spuštanje, u blizini željezničke pruge. Čarolija pejzaža zadržala ih je pa su odlučili nastaviti put.
Više od dva sata uživali smo u mirnoj vožnji iznad beskrajnog mora od oblaka. Pri tom su izgubili orijentaciju.
9.45 h , krpice magle su još ometale orijentaciju. Počeli su tonuti. Nisu vidjeli ono što su imali namjeru da vide, nisu vidjeli ni Sarajevo, ni željezničke šine…
10.05 h , vučno uže je dodirnulo tlo, polako su se približavali jednom blagom obronku. Gore, ispod starog groblja, našlo se oko pedesetak seljaka. Bez glasa i pokreta buljili su u čudovište koje je palo s neba. Već prije članovi ekspedicije su durbinom vidjeli da su prilikom njihovog dolaska neki ljudi kleknuli i prekrižili se. Max Macher je zapisao: “Na naš poziv da prihvate uže, spustili su se na koljena i oni koji su dotad stajali. Začuđeni, čuli smo glasnu molitvu tih jednostavnih ljudi, koji su nas očigledno, držali za bića s neba.”
Ekspedicija se zapravo spustila u selo Veliki Trnovci, Općina Kakanj, 777 metara nadmorske visine.
Bosanski ljudi su im pomogli, no pojavila se briga kako prevesti balon do željezničke postaje. Edward i Lorenz potražili su prijevozno sredstvo.
21.00 h, neobična zaprega je napustila Trnovce. Na kolima koja su se drmusala izdizao se teški balon s korpom i omotačem, a četiri para malih bosanskih volova mučila su se da pokrenu kola.
3.00 h ujutro, zaprega je stigla u Čatiće.
Max Macher zabilježio je još jedan dojam : “Zahvaljujući susretljivosti bosanske željezničke uprave, slijedeći ubrzani putnički voz bio je zausatvljen i time nam se avantura sretno završila. S nezaboravnim dojmovima o Bosni i njezinim stanovnivima konačno smo se ponovo vratili u Beč.”
Bila je to lijepa priča koja je povezala Trnovce i Čatiće i europski, grandiozni Beč. Priču je riječju ovjekovječio Max Macher. Njegov putni izvještaj tiskan je u godišnjaku austrijskog aerokluba 1912. godine.
Bobovac i Kraljeva Sutjeska
Rijetko da se pomene ime ljepotice Bosne a da se uz nju ne doda „Bobovac“.
Fakat k`o sargija i terzijan …
Jos dok su anticki narodi krizali ovim prostorima lokacija Bobovca im je iz nekih razloga bila zanimljiva. Mozda su to dvije male rijecice koje kao stit cuvaju i kao vodeni vijenac uljepsavaju ovo uzvisenje koje se, gledano sa mjesta sastavka ovih dvaju rjecica propinje visoko pod nebo negdje u pravcu sjeveroistoka, mozda su to dva veca brda u cijem narucju ljuljuska Bobovac, mozda je to pristup sa „gornje“ strane, mozda je to fascinantni, visoki kameni zid litice Ljestvace na prilazu s „dornje“ strane, mozda je sama pitomnost i privlacnost krajolika..?
I buduce pridoslice su ovom mjesu davale prednost nad ostalima. Vremenom su pronadjene druge vode, rude iz kojih se dalo topiti zeljezo, planine po kojima se dalo loviti i ljubovati.
Bobovac svoj procvat dozivljava u vrijeme srednjeg vijeka kad je vazio za prestionicu bosanskih vladara. Dugo vremena cuvan, izgradjivan i njegovan sluzio je i kao utvrdjenje, mjesto upravljanja i prestionica ali i kao centar javnog i kulturnog odvijanja nacionalnih i internacionalnih dogadjanja. Sve do druge polovice petnaestog stoljeca kada poslije duge opsade pada u ruke Osmanlija koji cijeli grad nekoliko godina po osvajanju ruse do temelja. Takav ostaje gotovo punih pet stotina godina da bi u sesdesetim godinama proslog stoljeca doslo do prvih iskopavanja, sanacije i konzerviranja starih zidina i pronalazenja dosta ostataka srednjovjekovne zaostavstine, kao na primjer stari grb Kotromanjica, stit sa ljiljanom.
U danasnje vrijeme Bobovac je ponovo aktuelan, u potpuno novom ruhu; proglasen je turistickom destinacijom. I nove investicije u njegovom odrzavanju su izgleda na pomolu.
Sutjeska je najprije bila sutjeska, od rijeci „sutijesna“ jer je usko smjestena izmedju dva brda cije padine strmo padaju u naselje usko zbijeno s obe strane Trstionice. Najveci uspon, slicno Bobovcu, imala je u vrijeme bosanskih vladara u srednjem vijeku kada sluzi kao mali trgovacki ali i kao kulturolosko-vjerski centar i boraviste bosanskih vladara, od tamo i konacno ime Kraljeve Sutjeske.
Ono sto najvise obiljezava ovo malo mjestance u dubini Bosne je sigurno crkva Sv. Ivana Krstitelja. Ni nju nije postedjivao zub vremena i vojna cizma, tako je prvi put gradjena tek stotinjak godina prije rusenja grada, te i sama biva prvi put spaljena.
No, i pod takvim uvjetima oko sebe formira cijeli jedan kraj vjernika koji ju podrzavaju i odrzavaju. Vremenom se formira zupa u cijem centru stoji „ljepotica u zabiti“ kako je ponekad nazivaju neupuceni. Crkvu Ivana Krstitelja su pamtile mnoge generacije, nije bilo krscankog obreda a da nije bio vezan za nju; svadbe, mise, vjerski praznici, krstenja, krizme, nedjelje i susreti mladih…dosta je generacija i danas pamti, nazalost mnogi i predaleko i prerijetko od nje. Ipak, i za nju vrijedi ista ona kao i za Bosnu; -mozes ti iz nje, al ona nece iz tebe.
Klaus M.
