Poljice 2009, Off Road -Jaslice

9. listopad 2009

Poljice Off Road, Jaslice 2009

Prije ravnih devet godina mi je sijevnula ova ideja; savladavanje planinskog puta na relaciji od Trnovaca do Poljica terenskim vozilom, starim kolskim putem preko Krajcica, Lijesnice, Kruskovca, Jaslica… Izazov, nemir, avanturisticki duh ili sta li je, ali od dana pojavljivanja te ideje 2000-e godine kada sam prvi put u poslijeratnom periodu posjetio svoju dragu planinu, niti me nepustila niti je popustila na intenzivnosti. Mozda bas naprotiv, imam osjecaj da se jos dublje i cvrsce ukorijenila u meni. Nije za zanemariti ni vrijeme koje je proteklo od vremena njenog nastanka do same realizacije. Imao sam dovoljno vremena da kujem planove i razradjujem svaki moguci detalj.  Mojoj ideji se od samog pocetka prikljucio i Tihomir (Baron), doduse cilj nam je isti ali motivcija razlicita. Ipak povezala nas je ta ideja i poceli smo je od samog pocetka zajedno razradjivati. Bez Boze i Andjelka pohodi Poljicu, kako pjeske tako i vozilima, bili bi godinama nezamislivi. Godinu za godinom ta druzina u pomenotom ili prosirenom sastavu obilazi planinu, uziva u njenim ljepotama  ali tu i tamo i osjeti svu njenu srditost i vremenske promjene.

Kada bismo prolazili tim putem pjesice u duzini od nekih petnaestak do osamnaest kilometara, gledali bi ga ocima vozaca. Svaki put bi ga nanovo ispitivali i kriticki se hvatali sa njim u kostac. Godine 2006-e smo ja i Baron cijeli put jos jedanput presli lagano, zastajuci na kriticnim mjestima kao sto su Jaslice, Kamen i sam izlazak na Povrsje. Sve detaljno fotografirali, provjerili sirinu, prohodnost, uspon. Ono sto nam je zadavalo najvise nevjerice nije bio niti uspon niti sirina puta, nego strcece kamenje iz podloge i naravno najveci neprijatelj svih vozila –eventualno blato u slucaju kise. Kada kazem kamenje onda mislim na stabilne gromade ciji siljci vire iz zemlje i ciji bi nam vrhovi mogli biti kobni po uljne banjice ili diferencijale. Medjutim bili smo spremni i na to, cvrstina odluke nas je natjerala da razmisljamo trezveno i da se spremimo za svaku mogucu i pretpostavljivu poteskocu. Dakle, alat je bio neminovan; veliki cekic, cuskija, manji cekici i alati za stemanje.

Kada smo svju ideju poceli javno prezentirati, pokrenuli smo lavinu spekulacija. Svi, ama bas svi su bili vise nego uvjereni da je takav poduhvat nemoguc, da necemo savladati ni Krajcice a kamo li Jaslice. Pojedinci su nas poceli zvati i budalama a ni uvrede nisu izostale. Toliko je ta ekspedicija narodu izgledala nemoguca i neizvodljiva da nam je cak i jedan clan stalne ekipe imao dosta sumnje u njen smisao a jos vise u njenu izvodljivost. Srecom, vremenom je omeksao.

Konacno je kucnuo i taj rujanski dan, dan kakav se samo pozeliti mogao. Zreo kasnoljetni dan okupan suncem, suh, bistar, prozracan. Iza nas smo imali iskustva proteklih godina u pogledu voznje terenom, nabavke opreme i samog manevriranja na terenu. A ni nasi terenci nisu bili maciji kasalj. Baron je vozio englesku verziju Range Rovera sa ugradjenim vitlom u prednjoj karambolki a ja Nissana Pathfindera. Jaki, izdrzljivi terenci solidne visine, sa pogonom na sva cetiri kotaca, nove gume, nanovo i svjeze uradjeni servisi u vlastitoj reziji. Baron je tog jutra malo kasnio tako da smo telefonski dogovorili da se sastajemo na ljepotici Lijesnici. Dakle startovali smo ja, Bozo i Andjelko. Do samih Krajcica preko Lucica se moglo u svako doba dana i noci i obicnim vozilom. Put je bio siroko progrnut, djelimicno nasut i odrzavan. Od Krajcica je zapoceo tek pravi Off Road. Medjutim, islo je djetinjasto lako, mnogo lakse nego sto smo godinama prije pretpostavljali. Tu i tamo bi terenac malo zaplesao dok ne bi nasao stabilnu podlogu pod gumama i zgrnuo sitne kamencice ali ni u jednom trenutku nije stao i ostao na mjestu. Kod korita, na krivini ka desno isto tako, lezerno je milio izazovnim brdom i mogu vam reci da sam uzivao u svakom predjenom metru. Pri samom vrhu Krajcickog brda cekala nas je jedna poduza kamena ploha. Tu smo vec culi kroz rijedak zrak i Barona kako tutnji preko Opeka i Ostrog Vrha. Terenac je sam na tom mjestu nalazio sebi kolotrake na kojima je najefikasnije grabio podlogu pod kotacima i u drugom zaletu izletio na zaravnjeni plato. Baron je bio sve blize, Andjelko je ostao negdje iza nas fotografirajuci svu ljepotu prirode, Bozo se malo nerado ali kvalitetno prihvatio uloge kamermana. Konacno nas je Baron stigao i takodjer drugim zaletom savladao glatku kamenu plohu. Uslijedila je Lijesnica koju smo za moj ukus presli previse brzo, premalo uzivajuci u pogledu koji je pucao na sve strane. Lijevo na dolinu Trstionice i mocno Tesevsko brdo, ravno ispred nas na Poljice i ponosno uzviseno Povrsje, desno na visoku Karasovinu i Gredu i iza nas na Sosanjski plato i Ostri Vrh. Uslijedila je suma Kruskovac. Stari kolski put, pouzdane podloge i sirine poceo je polako zarastati u travu i zbunje ali jos je bio pouzdan i bez ikakve bojazni moglo se militi njime. Tu i tamo smo samo radi sigurnosti stukli pokoji strceci kamen iz podloge i kako rece neumorni i svezi Bozo „–ko zna,  trebati ce i drugima a i nama samima sledece godine“. Na mjestu koje smo popularno zvali „Kava“ u sredini Kruskovca napravismo jednu kracu stanku, fotografirasmo ekspediciju i uzivasmo u svjezini i energiji netaknute prirode. Nedugo zatim nastavismo dalje put Mandica Dola. I taj „piklic“ prodjosmo iz drugog ili treceg zaleta a onda se pred nama ukaza kratka visoravan – zadnji ravniji plato prije samih Jaslica. Na tom platou jos jedanput zastadosmo, malo jedosmo, konsolidirasmo se  i ja pustih Barona naprijed zbog mogucih zaglavljivanja i njegove sajle i vitla.

Do pola Jaslica izletismo bez ikakvih smetnji. Podloga je bila pouzdana i stabila, desetljecima stucana kotacima zitnih kola pazljivo natovarenim sitnim planinskim „brkom“ ili dvokolica natovarenim truplima jelove gradje –balvanima. Na ovom mjestu ozivi i daleka proslost u meni. Ne znam pouzdano ko je probio sam kanjon Jaslica ili su same prirodno nastale, ali znam da u samom pocetku nije bilo moguce spustiti zitna kola tim strmim kanjonom. Jedino se konjima i nerijetko na vlastitim ramenima svlacila imovina, najcesce sijeno sa travnatih pasnjak pitomne planine. Znam i to da je moj djed Anto Brko organizirao akcije probijanja Jaslica i stucanja strceceg kamenja iz podloge. Bio sam, a to sam i sada, neobicno ponosan da sam sedamdeset godina poslije tih akcija mogao koristiti taj put gdje su nasi djedovi pocesto riskirali i zivote zaprege a i svoje vlastite. Uz Jaslice se moze terencem, niz Jalice tesko... ipak ne neizvodljivo.

Negdje oko druge trecine Jaslica terenci dodjose i na svoje granice, ne zbog snage ili uspona nego zbog meke podloge od humusa nastalog visegodisnjim opalim liscem. Ako guma nema za sto pod sobom uhvatiti i zapeti –vozilo staje. Nismo, medjutim, ni bili pretjerano uporni ni istrajni. Imali smo vitlo i skratili smo si sav trud. Zakacili smo ga za prvi pouzdan bukvic, ja svog dzipa zakacio za Baronovog i laganim cimanjem naprijed vitlo nas obojicu izvuce na ravni plato. U ovakvim situacijama je oprema i dobra ekipa odlucujuca. A mi smo, srecom, imali oboje. Cekao nas je sledeci prijevoj, kratki „piklic“ ali sa jakim usponom i neravnom podlogom od kamenih gromada. Najprije odrzasmo jednu kracu akciju stucanja kamena, za ovaj nas prohod, za druge avanturiste a i za sledece godine, te nastavismo uz brdoviti Kamen u pravcu Povrsja. Ondje gdje smo prema fotografijama i obidjenom trerenu od proslih godina mislili da cemo imati puno posla oko pravljenja novog puta –mocne masine pokazase tek svoj prave sposobnoti. Tek nam je tu bilo jasno da uspon, a svi koji su jednom u zivotu tuda prosli sloziti ce se da je uspon stvarno zavidan, nije bogzna kakva prepreka terenskom mocniku. Najvaznija je podloga, a jaka, gusta, niska i suha planinska trava zvana „brk“ se pokaza kao i proteklih godina pouzdanim saveznikom. U nekim trenutcima smo imali osjecaj da se penjemo uz kosi zid dok je terenac grabio u pravcu Povrsja ne zastajuci ni za sekundu u jednom mjestu. Konacno savladasmo zadnji kameni uspon i sa Kamena izbismo na zaravnjeni plato Povrsja. Daljnja voznja je bila cisto uzivanje. Pod nama meka i gusta trava, oko nas drag i poznat krajolik, a u nama samo ljubav, ljubav...      

                                                                                                                                                                                                                  Klaus

P.S. Pogledajte fotogaleriju

 25. 8. 2009

Nema pića k`o što u Markića

Nit momaka k`o što u Duvnjaka

Kada je ova pjesma nastala negdje u osamdesetim, tadasnji momci Markici su danas postali zreli ljudi. Iza njih dolaze njihovi novi momci, njihovi sinovi koji produzavaju lozu. Nazalost, ne kroce putevima svojih oceva, ne dozivljavaju poput svojih oceva bistre bosanske noci, ne posjecuju cure okolnih sela… Ali zive svojim zivotima gdjedrugdjo i slicno svojim ocevima momcare svoje momacke dane i tu i tamo zapjevaju pjesmu sa naslova.

Njihovi ocevi, -a da ne zaboravimo i drage majke, zajedno sa svojim sinovima i kcerima svih uzrasta okupili su se i ove godine u svojim dragim i nikad zaboravljenim Trnovcima. Jos jednom podmaldili pod onim istim nebom pod kojim su bacili svoje prve korake, te osjetili slast i snagu rodne grude i rodnog zavicaja.

Al`, krenimo redom.

Susret Markica i prijatelja 2009  zapoceo je vec trecu godinu za redom na vec poznatoj lokaciji izmedju Mirkove i Pavine kuce. Jos mjesecima prije zaineterirani, pristigli su sa svih strana. Livada pretvorena u parkiraliste nizala se vec u jutarnjim satima limenim kutijama na kotacima sa registarskim plocicama nemalo pola Europe.

Jos je to bila pokretna nakupina, stalno je neko dolazio, drugi su odlazili u nabavku, organizaciju, kupovinu. Oni koji su dosli da pjevaju – zapoceli su to neumorno vec po samom dolasku, drugi su se spontano i razdraganih srca zbog ponovnog vidjenja zabavljali novonastalim sportom –polijevanje vodom. Najprije onako malo iz ruke a poslije cijelom kantom. Mirko, co`ek s brkovima, dos`o ovaj put sa odlukom da ne pije, sto je pomalo iznenadilo. Ljudstvo, srdacnost, humor i sretoljubivost mu, medjutim, ni jednog trenutka nisu zakazali.

Sa neba je sjalo zarko ljetno „oko“, zarilo ionako vec dobro raspolozenje. U poslijepodnevnim satima uveliko se zarilo i nase ognjiste i na njemu raznovrsna ponuda „mesopovrcoida“.  Konacno se okupio i najveci broj ovogodisnjih posjetilaca susreta. Uslijedila je zajednicka posjeta groblju u Brezama i molitva za sve pokopane duse. Miro je po ko zna koji put plakao na Ivicinom grobu, a na na pitanje malog Kikija koji je rodjen negdje drugdje, dosta kasnije i o dogadjajima iz proslosti cuo samo iz prica – zasto place na tom grobu i ko je to na nadgrobnoj ploci, odgovorio mu da tu lezi jedan djecak kojeg` je volio cijeli svijet koji ga je poznavao.

Djecak ga je razumio.

Po zavrsenoj molitvi u Tvrtkovoj reziji, obislo se i gradiliste novopzapocete kapele. Svi, bez izuzetka su bili zadovoljni uradjenim a jos vise sigurni u smisaonost, korist i potrebu nastavljanja radova. Jasno, pale su i prve ideje o izgledu i rjesavanju pojedinih sastavnih elemenata,  kao krova naprimjer. Tu je zablistao Zeljko koji i dan danas rado osjeti svu moc brundajuce  „Stihlovke“ u rukama. Tihomir ga je „pazljivo“ slusao. Prije toga, na mjesto slavlja sreli su i novopristiglu najmladju posjetiteljku ovogodisnjeg susreta, malu Juliju, Vijekinu osmomjesecnu kcerkicu i cijelu obitelj.

Konacno sakupljanje je palo po povratku sa groblja, njih cetrdesetak; Ratko sa obitelji, Tvrtko i njegovi, Belo i Alen, Slavko komplet, Zeljko i sinovi, Pavo, Novica, Teco Andjeklo, tetka Lela, tetak Ivica i svi koje sam vec pomenuo, sa ili bez pratnje. Pristig`o je i led i pecenje,  Karlovacko je od pocetka bilo tu.

Uslijedila je zajednicka vecera pracena svakoraznim salama, smijehom i sjecanjima na davne provale. Na prijedlog Beli da oplijeve grob ocu, on obrazlozava nepotrebnost toga cina argumentacijom da mu je udobnije kad ima vise hlada. Pjesma se orila gotovo cijelog dana, razlijegala se cijelim okolistem a neki su tvrdili dan kasnije da se nasa nocna pjesma cula cak do Pocivala. Bilo je tu dosta dirljivih i emocionalnih trenutaka, suza radosnica ali i suza zalosti kad sjecanja zavladaju srcem,  Nocim (P.S. ko zna ovu gramaticku promjenu nek napise u knjizi posjetitelja)   je dominirala pjesma,  raspolozenje i slavlje. Doslo je i par gostiju, uglavnom mjestana i svako na svoj nacin se pridruzio slavlju. Potraja sve to do ranih jutranjih sati.  

 Nedjelja je osvanula suncana i prozracna. Zapocela je zajednickim doruckom i jutarnjim svjezim duhom. Poslije su se mnogi razisli na razne strane, najveci dio njih je posjetio groblje na Boricu te se i tamo kao i u Brezama pomolili za svoje mrtve, neki su bacili setnju po selu i biljezili detalje okom kamere a oni treci su, pak, otisli u obilazak njiva.  Poslije su se svi ponovo sastali na starom rancu i zajedno rucali. Ponovo uz dosta sala, raspolozenja i vedrog duha.

„Ako ne ranije –onda iduce godine u Trnovcima“ - tako su se razisli.

A ja sam, nazalost, samo ovim tekstom i visesatnim telefonijama bio sa njima tamo...

                                                                                                                   Klaus

Veliki Trnovci

Tamo negdje gdje kakanjska opcina pri samom svom vrhu granici sa visockom, na rijecnim terasama, u podnozju brda Križa, ispod sume Jelice sa sjeverne i sume Margete sa istocne strane, jos od davnina blistaju se Trnovci. Tko god baci pogled odozdo „iz Polja" prema sjeveroistoku nece mu promaci ljubopitljivi brezuljci trnovacke panorame omedjeni dubokim urezima potoka Jazjenca sa sjeverozapadne i Vrutka sa istocne strane.
Trnovci, medjutim, u danasnjem obliku obitavaju na tom mjestu tek od sedamnasetog stoljeca. Prije je njihov polozaj bio dosta nize u dolini potoka Vrutka na Grabu, prema Bulcicima. U to vrijeme je harala epidemija smrtonosne kuge koja nije zaobisla ni ovo selo. Razlozi seljenja kompletnog sela nisu danas dobro poznati, ali se vjeruje da je u pitanju bila neka vrsta sujevjerja ili mozda bijega pred opakom bolescu.
Samo selo je vremenom dobilo naziv „Veliki" jer je sacinjeno iz vise manjih naselja; Brdo, Duvnjaci, Mušije, Jasike, Počivali, Dužice i Karuša. U njihov sastav se ubraja i podruznica Pavlovici, s druge strane potoka Jazjenca. Da je ovo podrucje bilo interesantno ljudima jos od starijih doba, svjedoce i mnogi ostaci proslosti. Tako na ulazu u selo nailazimo na „Kosijerov Kamen" -visoki stecak na maloj humci s lijeve strane puta. Na Križu je srednjovjekovno groblje sa desetak dobro ocuvanih stecaka, a na njivama Strane pod vodom Papricom jos nekoliko u losijem stanju. U Počivalima, tocnije na Podgaju, naporima vaseg reportera, svjetlo dana je ugledalo jos par zanimljivih stecaka sa dobro ocuvanim gornjim dijelom i zanimljivim postoljem. Ispod vode Paprice na juznim obroncima sela i danas su vidljivi zemljani vodovodni cunkovi koji su, najvjerojatnije, odvodili vodu sa pomenutog izvorista u nekadasnje selo na Grabu. U Pavlovicima su isto tako jasno vidljivi drevni stecci neke davne kulture.

Trnovci svoj procvat dozivljavaju u sedamdesetim i osamdesetim godinama proslog stoljeca, svoj egzodus tek desetak godina kasnije. Jos od pocetka devetnaestog stoljeca Trnovci su imali svoju cetvorogodisnju skolu, sedamdesetih je samodoprinosima i samostalnim radnim akcijama zajedno sa drugim mjesnim zajednicama dovedena voda „Kljuc" sa Poljica -ravnog platoa iznad Varesa. Elektifikacija sela je sprovedena par godina prije a asfaltna cesta sredinom osamdesetim. Ovo selo je godinama uzivalo dobar poziv na kakanjskoj opcini, dijelom zbog svog intenzivnog razvoja koji se lako mogao primijetiti i iz daljine jer je selo stalno „raslo" a dijelom zbog radisnog i veselog stanovnistva zvanog „Rastovljani". Svoju cvrstinu i odlucnost Trnovcani su najvise pokazali osamdset druge kada su se oduprli korptnoj kakanjskoj opcinskoj upravi i tadasnjoj policijskoj postaji koja je silom pokusala pripojiti dovedenu vodu „Kljuc" tadasnjim neucesnicima vodovoda. U to vrijeme je nastala i pjesma „Trnovcani moja braco mila, sa vama se milicija bila"

Sklad multinacionalnog sela funkcionirao je sve do famozne devedeset trece, kada u ratnom vihoru dolazi do masovnog istjeravanja katolickog stanovnistva od strane Armije BiH i razaranja njihove imovine pri cemu se radikalno mijenja i demografija kompletnog kraja. Sve ljepota i medjusobni suzivot dvaju naroda rusi se u jednom danu kao kula od karata a iza kratkog ratnog vihora ostaju samo zgarista, paljevine, opljackane kuce i imovina.
Danas je od ponosnih Trnovca ostala samo tuzna slika nekadsnjeg sjaja i gordosti. Porusene, prazne i opljackane kuce jezivo zjape i prepustaju se zubu vremena koji ih neumoljivo sve vise rastace i ravni sa zemljom. Rijetki su povratnici na stara ognjista, cak niti jedan procenat prijeratnog stanovnistva nije se vratio. Trnovci nisu samo u humanom smislu izgubili na kvaliteti, i u gospodarskom i ekonomskom smislu ovo selo se od ratnih godina znatno unazadilo. Jedini pomak svih tih godina je novonapravljena skolska zgrada, cetvrerogodisnje skole koja je zamijenila staru „cerpicusu". A ni Trnovcani koji su ostali tamo nisu vise sto su nekad bili; uglavnom se jadaju jedni na druge, medjusobno se optuzuju i u svakoj drugoj recenici im je zamjetno zaljenje zbog nedostasta strih komsija. Postoje i oni koji cijelom tom ratnom besmislu pokusavaju dati neki smisao, ali oni ionako nisu vrijedni pomena.
Kako ce dalje ici sa Trnovcima i Trnovcanima, to samo nebo zna. No, jedno je sigurno; Trnovci ce i dalje stojati tamo gdje stoje stoljecima i strpljivo cekati na svoje prognanike. A oni sami moraju odluciti za sebe da li se vratiti na djedovska ognjsita ili puniti brojno stanje Bobanovog i Suskovog naselja koja nose imena ljudi sto su najvecim dijelom i zasluzni sto Trnovcani, Sutjescani, Kakanjci i ostali bosanski Hrvati ne zive vise tamo gdje su rodjeni.